Zanimljivosti

Vodeničar Anđelko Delić iz Priboja uživa u staroj vodenici

Indian Motorcycle BiH

Kao u Ćopićevim pričama o “hajdučiji” i bezbrižnosti starih dobrih vremena koja su odavno iza nas, Anđelko Delić (60) iz Priboja, na rukavcu rečice Janje, pored magistralnog puta Beograd – Tuzla, živi svoj život i uživa u staroj vodenici. Društvo mu pravi stari mačak Gvido i mnogo radoznalih putnika namernika, koji svrate da se odmore, počaste vrućim uštipcima, ali i da ponesu zdravog pšeničnog i kukuruznog brašna koje Anđelko svakodnevno melje…

– Još od 1750. godine moji daleki preci, a posle i pradeda Gavro, deda Gajo, otac Miško bili su vodeničari, pa šta drugo ja da budem, nego da meljem žito i ove zemne dane provodim u vodenici – priča Anđelko. – Moja supruga Trivuna je profesor fizike, Bogosav i Ivan, devetnaestogodišnji sinovi blizanci studiraju rudarstvo, a ja sam do poslednjeg rata bio na “državnom” poslu, ali vodenički kamen mi je “mleo” dušu i zvao nazad, na majevičke potoke i rečice… Vodenica je moja sudbina…

Potvrdilo se to i prošle godine prilikom posete Hilandaru. Svi turisti su krenuli u jednom pravcu, samo on, ne znajući zašto, u drugom. I na tom puteljku je pronašao šta drugo nego – vodenički kamen…

– Vrata moje vodenice su otvorena za sve dobre ljude, svih vera i zanimanja. Ja volim ljude, pa sam u znak poštovanja prema svim posetiocima, od magistrale do vodeničkog ulaza postavio crveni tepih. Ovde melju i Srbi i muslimani, po brašno navrate estradne zvezde, nedaleko odavde je i atelje profesora Miladina Lukića, akademskog slikara. Ako ga zdravlje posluži, na leto će mi u goste i rođak “po babine linije” čuveni slikar Ljuba Popović, iz Pariza – raduje se Anđelko.

Raduje Anđelka i to što će i Lopare konačno dobiti turističku agenciju, pa će sve ove lepote turistima biti dostupne svakog momenta..

– Amerika ima koka-kolu, Francuzi vino, Meksiko tekilu, pa zašto i mi ne bismo napravili srpski brend, od naše zdrave proje i uštipaka od vodeničkog brašna – pita se Anđelko. – Mora se država malo potruditi, da sačuva neke vrednosti, umne ljude, jezik ali i tradiciju i običaje…

Godinama unazad, Anđelko je učesnik svih turističkih manifestacija, dobitnik brojnih nagrada za svoje specijalitete od brašna, koji se nude gostima u restoranima koji drže do zdrave hrane. Često ovde navrate i oni što ostadoše željni rodnog kraja, odmore dušu kraj rečice, uzmu brašno i nazad u Švajcarsku, Nemačku, Ameriku…

I dok aprilsko sunce polagano zalazi za majevičke visove Zlatovo i Busiju, Anđelko iz vrelog tiganja vadi rumene uštipke za družinu koja stiže u vodenicu.

– Da se malo proveselimo, prijavljuje se tek pridošli Boća sa šargijom. Uskoro će i Mićo svirač sa harmonikom, violinisti Stanko iz Veselinovca i Buza iz Lopara… Biće veselja do zore…

Uskoro će kroz noć, uz žubor rečice Janje, iz vodenice da krene stara majevička “Čobanice lepotice, ajmo u planinu…”

Vjerovanje je da ako malo dete ne progovori na vreme, ispeče mu se kolač od brašna sa vodeničkog čeketala. Nedeljom i crkvenim praznicima, dosta ljudi dođe na vodenicu da uzme tog brašna. Na vodenicu dolaze i snaše, kad primete da im muževi skitaju. Veruje se da voda ispod vodeničkog točka nevernika brzo vraća nazad kući…

Vodenice, kojih je po popisu Kraljevine Jugoslavije iz 1923. godine, samo u Bosni bilo 9.612, oduvek su bile pomalo mistična i tajanstvena mesta, ali i svratišta svih “sorti” ljudi – i prevarenih i ostavljenih, i lopova i žandara, i bogatih i sirotinje… Tu je počinjao život, tu se trgovalo, tu su ugovarane udaje i ženidbe, a svi važniji događaji, pričani su i prepričavani kod vodenice… Vodenički kamen je najbolje znao da sačuva sve tajne…

(Večernje novosti)

Povezani članci

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button