Bunardžija Vlado Tomić sa Majevice kopa gdje god ne mogu mašine: Kad treba pronaći vodu, tu je komšija sa rašljama (FOTO)

Mada postoji vjerovanje da je rudarenje jedan od najtežih poslova i da je rudarski hljeb – hljeb sa sedam kora, ima i mnogo drugih, čak i težih zanimanja kojima se ljudi bave da bi obezbijedili egzistenciju.

Jedan od njih je kopanje bunara tamo gdje to ne može raditi mehanizacija, nego se sav posao mora obavljati ručno.

Upravo je to zanimanje jednog od rijetkih majstora na Majevici, Vlade Tomića, zvanog Bakara. Spušta se na konopcu pod zemlju, nekada i desetinama metara, kako bi došao da izdašnog izvora vode. Počelo je, kaže, slučajno, a bunari su se zatim nizali jedan za drugim. Iskopao ih je oko 130 i istovremeno popravio mnogo starih bunara. Ovaj neuobičajeni posao radi već četvrt vijeka.

– Brat koji živi i radi u Njemačkoj mi je kupio prvo vitlo i oplate, ali su mi tu opremu ubrzo ukrali. Posle toga sam neophodan alat napravio sam. I tako je krenulo. Na većim dubinama strahujem od obrušavanja, ali i trovanja metanom. Kopam ručno, a zemlju iz bunara izbacujem kantom. Iako posao koji radim nije lak niti bezbjedan, čovjek se navikne. Jedino ne trpim lošu energiju i nestrpljenje naručilaca posla. Ako mi se atmosfera ne svidi, napustim. Ako je domaćin dobar, lako se dogovorimo – priča ovaj poznati Majevičanin za portal InfoBijeljina.

Na nekim mjestima, obično u blizini rijeke, voda se pojavljuje već na tri-četiri metra dubine, a na nekim lokacijama nema je ni na dvadeset metara. Vlado sam, kaže, ne zna da odredi gdje treba kopati bunar. Ima povjerenja u rašljara koji uz pomoć bakarnih žica pronalazi izvore skrivene pod zemljom.

– Ima provalija, usjelina, popucale zemlje, klizišta. E tu se mora biti oprezan. I tu mi pomogne komšija Željko. On gdje sa svojim rašljama pokaže, tu vode sigurno ima. Šest sam bunara iskopao tako – kaže Vlado.

Vlado je do prvog snijega kopao bunar u domaćinstvu Ristića u selu Priboj. Ovaj zaselak snabdijeva se vodom iz neizdašnog seoskog vodovoda sa kaptažom, koji je napravljen prije četiri decenije. Voda je prirodnim padom dovedena do svake kuće, ali je nema dovoljno pa vodovod presuši svake godine tokom tri do četiri mjeseca. Stanovnici su prinuđeni stoga da pronađu alternativni izvor snabdijevanja.

Domaćin Slavko Ristić podsjeća da na ovom području do osamdesetih godina prošlog vijeka nije ni bilo vodovoda.

– Donosila se voda sa seoskih bunarića, izvora, po šumama i kojekuda. Onda smo doveli taj lokalni vodovod za nekih devet kuća. To je ipak bilo privremeno rješenje. Iako je sada manje stanovništva, veća je potrošnja, a malo se i vode povlače u dubine zbog ovih vremenskih promjena, tako da je sada neminovno da se ide dublje u zemlju. Potrošimo najmanje 1.000 litara dnevno, a voda treba za kuću, plastenik, štalu i obor – kaže domaćin za InfoBijeljinu.

Na usluge kopača čeka se prilično dugo, jer na širem području Priboja i okolnih sela samo se Vlado bavi ovim poslom. Vlado kaže da, nažalost, ne zna nikoga ko želi da nauči ovaj zanat. I njemu samom teško je da nađe čak i pomoćnu radnu snagu – nekoga ko bi ostajao na površini i prihvatao iskopanu zemlju i ko bi mu pripremao beton za učvršćivanje stranica bunara.

Najčešće zbog toga i prihvata samo pozive domaćina koji mogu da pomognu u ovom poslu ili da obezbijede fizičku radnu snagu. Mnogi ga i dalje pozivaju i čekaju, koliko god da treba, jer on jedini može da im osigura snabdijevanje vodom ili da im očisti stari bunar, kakve u ovom kraju imaju brojna majevička domaćinstva.